Kako sam izgradio 100+ aplikacija uz AI (i što većina ljudi tu pogrešno shvaća)

Prošla je jedan ujutro kad sam pustio u rad još jedan mali alat — kalkulator poreza za španjolskog autónoma. Alat s publikom dovoljno malom da ga nijedna agencija ne bi ponudila i nijedan tim ne bi popunio ljudima. Onakva stvar koja bi prije tri godine ostala bilješka u datoteci pod nazivom “nekad”. Te noći ostala je bilješka otprilike četrdeset minuta, a onda je bila živa.

Ljudi čuju “100+ aplikacija” i pretpostave da je priča o brzini. Da AI piše kôd brzo, pa sam napisao puno koda. To je dosadna verzija i uglavnom je pogrešna.

Ono što se zapravo promijenilo

Pisanje koda nikad nije bilo usko grlo za malu aplikaciju. Kalkulator sam uvijek mogao napisati. Usko grlo bilo je dovršiti ga — onih posljednjih dvadeset posto koje radnu skriptu pretvaraju u nešto što stranac može koristiti. Rubni slučajevi. Prazno polje. Valuta koja se krivo zaokružuje. Tekst koji objašnjava što broj znači. Postavljanje u rad. Sitni, stalni namet održavanja na životu.

Tih posljednjih dvadeset posto nekad je koštalo više od prvih osamdeset. A za uski alat — kalkulator poreza po Beckhamovu zakonu koji koristi nekoliko tisuća ljudi u jednoj zemlji — račun nikad nije izlazio. Dovršavanje je koštalo više nego što je alat vrijedio. Pa nije ni nastao. Ne zato što je ideja bila loša. Nego zato što nije mogao opravdati sate.

AI me nije učinio bržim programerom. Srušio je cijenu dovršavanja.

To je cijeli zaokret. Kad cijena dovršavanja fokusiranog alata padne dovoljno nisko, portfelj uskih alata postaje održiv ondje gdje svaki pojedinačno nikad ne bi opravdao vrijeme. Ideje se nisu promijenile. Promijenio se prag. Stvari koje se nikad nisu isplatile graditi odjednom su se isplatile.

Što tu zapravo radi

Nizak prag nije metoda. Da je rušenje cijene dovršavanja cijela priča, svatko bi imao stotinu aplikacija. Nemaju. Četiri stvari razlikuju portfelj od groblja napola izgrađenih repozitorija.

Biraj probleme dovoljno uske da se mogu dovršiti. Instinkt je graditi veliku, fleksibilnu stvar — kalkulator koji odjednom pokriva svako tržište EU-a. To je zamka; velika stvar nikad se ne dovrši. Alat sveden na doprinose iz neto plaće jedne zemlje ima jasan rub: trenutak u kojem je gotov. Uskoća nije ograničenje. Uskoća je ono što dovršavanje čini mogućim.

Tretiraj svaku aplikaciju kao sustav, ne kao jednokratnu stvar. Jednokratna stvar je nešto što izgradiš i napustiš. Sustav dijeli svoje kosti sa sljedećim. Svaka aplikacija koju pustim u rad nasljeđuje isti kostur — obradu unosa, oblikovanje brojeva, način na koji objašnjava rezultat, postavljanje u rad. Pa aplikacija broj šezdeset ne gradi se od nule. Gradi se iz pedeset devet ranijih odluka koje više ne moram donositi.

Ponovno koristi skelu nemilosrdno. Odatle dolazi taj broj. Četrdeseti kalkulator poreza i četrdeset prvi razlikuju se u možda deset posto svoje suštine — lokalno pravilo, lokalna stopa, lokalna iznimka. Ostalih devedeset posto je skela koju sam već riješio. AI je nerazumno dobar u popunjavanju tih deset posto unutar strukture koju držim čvrstom. Struktura je moja. Varijacija je brza.

To je pravi pogon. Ne “AI piše aplikacije” — stabilan sustav, plus brz način da ga variraš.

Što AI ne uklanja

Evo dijela koji priča o brzini opasno krivo shvaća. Pad cijene dovršavanja je stvaran, ali pogađa samo mehanički posao. Ne dotiče prosudbu — a prosudba je najveći dio posla.

Odluka o tome što se isplati graditi. Nizak prag znači da mogu izgraditi gotovo bilo što. To čini odlučivanje težim, ne lakšim — većina ideja koje prođu test “mogu li to izgraditi” i dalje padne na testu “treba li ovo uopće postojati”. AI će mi rado pomoći da krivi alat izgradim savršeno. Filtar za to koji uski problem zaista ima ljude iza sebe je moj, i nijedan model o tome nema mišljenje.

Preuzimanje odgovornosti za rubne slučajeve. Kalkulator poreza koji je točan devedeset osam posto vremena gori je od beskorisnog — to je opasnost s urednim sučeljem. Tih dva posto su cijeli proizvod. AI predivno napiše sretni put i samouvjereno griješi točno na onim rubovima koji su bitni: prag na kojem se pravilo prelama, godina u kojoj se stopa promijenila, izuzeće koje nitko ne dokumentira. Te dijelove preuzimam ja. Svaki od njih. To nije posao koji je AI uklonio — to je posao koji je učinio važnijim, jer samouvjereno krivi odgovor proizvodi brže nego ikad.

Dosadno održavanje. Sto aplikacija jest sto stvari koje se mogu pokvariti. Stopa se promijeni u siječnju. Ovisnost zastari. Portfelj koji je jeftin za izgradnju nije jeftin za održavanje. Taj namet nikad nije nestao — preselio se s razdoblja prije lansiranja na zauvijek nakon, a zauvijek je dulje.

Pa ću sam ispraviti naslov. AI me nije naveo da gradim aplikacije brže. Pomaknuo je trošak s izrade na odlučivanje i održavanje — a to su oduvijek bili dijelovi koji su trebali čovjeka.

Zaokret

Priča nije o programeru koji je postao brz. Brži programer i dalje ne bi izgradio sto i više uskih alata, jer brzina nikad nije bila ono što ih je zaustavljalo — to je činila cijena dovršavanja, jedan alat po jedan, svaki od njih tiho ne baš vrijedan truda.

Promijenilo se to da je cijena dovršavanja pala ispod crte na kojoj se uska ideja sama isplati. A ispod te crte leži cijela zemlja alata koji su oduvijek bili dobre ideje i nikad dobre investicije: kalkulator za autónoma jedne zemlje, hrvatski alat za neto plaću, procjenitelj poreza za jedan iseljenički režim — korisni alat koji pomaže nekolicini tisuća ljudi i nikom drugom.

AI me nije učinio boljim graditeljem. Učinio je da se ideje koje se nikad nisu isplatile graditi odjednom isplate.

Zato sam i bio budan u jedan ujutro puštajući u rad kalkulator koji nitko drugi ne bi izgradio — ne zato što je bilo teško, nego zato što se prvi put konačno isplatilo tih četrdeset minuta. Ako imate takvu ideju, koja sjedi u datoteci pod “nekad” jer nikako nije mogla opravdati sate, to je upravo onakva stvar vrijedna razgovora. Pogledajte portfelj →